Sjećam se trenutka nakon poroda, kada sam s prvim djetetom, sinom Alexom, ostala sama u bolničkoj sobi.

Nakon carskog reza pogledala sam se u ogledalo i pomislila: “Gotovo je. To je to. Nisam više trudna.”

A onda sam pogledala njega. Malog, nježnog, stvarnog.

I odjednom me pogodila misao:

“Nije gotovo. Ovo je tek početak. Ja njega nosim kući. On ne ostaje ovdje.”

Tada sam shvatila da porod nije kraj trudnoće. Porod je početak nečega puno većeg. Umjesto čiste majčinske nježnosti, u meni se rodilo i malo zrno straha.

Kako ću ja sada biti odgovorna za jedno biće?
Kako se postaje mama?
Što sada?

Tada još nisam znala da je upravo to bio početak mog svjesnog puta majčinstva. Jer toga dana nije se rodilo samo moje dijete.

Rodila sam se i ja.
Kao majka.